Jučer ujutro, dok sam razvrstavala rublje kraj prozora, primijetila sam nešto što mi je preskočilo srce. Isprva sam mislila da je to samo malo dlačica ili možda osušeni deterdžent zalijepljen za tkaninu. Ali kada sam okrenula košulju prema svjetlu… osjetila sam val nelagode.

„Mogu li to biti jaja insekata? Skupina ličinki?“ zapitala sam se, naginjući se oprezno bliže. Dok sam to pažljivije promatrala, puls mi se ubrzao — upravo tamo, rasuta po tkanini, bila su desetci sitnih, okruglih jaja. Moj um je odmah skočio na najgore scenarije: infestacija? Štetočine koje jedu tkaninu?

Ali kada sam bolje pogledala, nešto u vezi njih djelovalo je čudno namjerno. Njihov raspored, oblik, čak i blaga zelenkasta nijansa — sve je djelovalo previše nježno za uništenje.

Tada mi je sinulo. To nisu bila jaja moljaca niti znak problema sa štetočinama.
Bila su to jaja leptira, nekako položena baš na moju odjeću — neočekivani podsjetnik na tihu upornost prirode na najneobičnijim mjestima.