Postoje trenuci u životu svakog plesača koji zauvijek ostaju u sjećanju — a za mene je to bio dan kad sam se našao na istom plesnom podiju s legendarnim Johnom Lindom. Mislio sam da sam spreman. Vježbao sam tjednima, siguran u svoje vrijeme, pokrete i povezanost. Ali onog trena kad je John zakoračio… sve se promijenilo.

Od trenutka kad je glazba počela, njegova energija ispunila je cijelu prostoriju. Svaki korak, svaki okret, svaka razigrana sinkopa — čisto majstorstvo. Publika je to osjećala. Njegov stil bio je bez napora, ritam zarazan. Ja sam se samo trudio držati korak i ne posrnuti!

Ipak, iako me potpuno zasjenio, nije bilo zastrašujuće — bilo je inspirativno. Johnova prisutnost nije bila da nadmaši druge; bila je da podigne atmosferu. Zračio je radošću, humorom i velikodušnošću u svakom pokretu, podsjećajući sve zašto je ples nešto što se dijeli, a ne natječe.

Na kraju pjesme publika je pljeskala, ja sam se široko smiješio, a John mi je dao prijateljski znak glavom koji je govorio: „Bio si super, mali.“ Taj trenutak naučio me više nego bilo koji sat — da prave legende ne samo nastupaju… one zapale iskru.